„Ekvinocijo“ Iva Vojnovića najprije je tragedija ostavljene žene - majke čiji život određuju neizmjerna ljubav prema sinu i ekvivalentna mržnja prema njegovom ocu. Ta žena je Jele koju otjelotvorujete Vi u rediteljskoj vizuri Ivice Kunčevića. Kreirali ste ulogu koja će se pamtiti dugo. Što je Vama bilo najintrigantnije u građenju ovog lika?
Jele je rasla k’o mnoga djeca na obali, bez oca kojeg je progutalo more, „dobra, ludna, sama s bolesnom majkom“... kapetanska kći koju je za jednu noć imao Niko, mangup koji je pjevao pod prozorom. Donio prsten, reko’ „sad smo vjerenici“, poharao je, pokrao i pobjeg’o u Ameriku. Sa djetetom „u utrobi“ prodala je kuću i pobjegla daleko da je niko ne vidi u „mali skriveni porat“. Svijet ne prašta djevojačke grijehe. Cijelih 27 godina ima priču za sina kojeg je sama podigla, da je njegov otac poginuo kao pomorac na moru... Tada se pojavljuje Niko, moćan i silno bogat trgovac ljudima, mladićima koje za nešto solda otprema u plutajuće grobnice, zarađuje na sirotinji koja gladuje uz obalu i prijeti da je spreman ubiti sina, ako mu se ispriječi na putu. Nema mržnje u Jele, Majka je „od sedam bolesti“ - grijeha, mora da spriječi dijete svoje da ne učini oceubistvo, da ga čuva od grijeha nad grijesima, od antičkog usuda, da se nosi sa sudbinom, prirodom. Ekvinocij je ravnodnevica, kada svjetlo i mrak traju jednako.
Jele je veliki dio života provela živeći u skladu sa etičkim vrijednostima. Grijeh koji je počinila u mladosti zbog slijepog vjerovanja u ljubav na kraju je platila teškim životom. U čemu se, zapravo, ogleda najveća Jelina snaga?
„Grijeh je moj bio grk kako pelin“. Bilo kakav otklon od tradicionalnih i uvriježenih normi, kažnjava prvo, a često i isključivo - ženu. U miru i ratovima. Toliki je grijeh žene koja rodi dijete izvan granica zakona svijeta, Boga, da se ne može porediti sa ubicama. Nad ženom su zakoni duhovni i svetovni da bi kontrola društvena bila po mjeri interesa i ciljeva. Snaga ovog karaktera je u animi, prirodi ljudskog bića – žene - majke koja huli na Boga, sigurna da ga ima ako je u njoj, da je mjera vjere u Boga. Kaže se blasfemija, ali Vojnović je napisao Jele je čuvarka života, kada je Bog napusti, svom sinu kaže: „Ti si sad moj skranji Sud!“ I on to prihvati. Oslobodi je zakona koji tlači majku. Taj je dijalog mala-velika revolucija, kako ljubav uvijek jeste.
„Ekvinocijo“ je drama koja nosi vrijednosti književnog ekspresionizma s kraja 19. vijeka, ali i čehovljevskog tretiranja likova. Interesuje me Vaše mišljenje zbog čega je ovaj Vojnovićev komad važan i zanimljiv danas?
Izuzetno djelo, svjetska književna dramska baština! Takav je uvijek savremen. Djelo koje je harmonija vječnih tema suodnosa prirode i čovjeka, muškarca i žene, roditelja i djece i velika oda životnim rastancima i gubicima koje nose. Migracija zbog siromaštva, borba za golu egzistenciju, upotreba čovjeka u interesu zgrtanja kapitala. „Ekvinocijo“ je epoha drame i dramskih karaktera kakvi su nama po Čehovu bliski, i to tumačenjima, inscenacijama u pozorištu jer se tako dramaturgija i pozna. Ali on je igoovski snagom i dubinom socijalnog angažmana. Da, danas je važan zbog svih slojeva drame i snage karaktera Jele. Jezovita je polarizacija svijeta, bogatstvo i krajnja bijeda istovremeno egzistiraju, kapital koristi države, na različite načine kontroliše medije i kreira tenzije, migracije, ugrožava egzistenciju u slabim zajednicama, porodice, tradiciju suživota. Najefikasniji „udar“ kontrole je latentno nasilje nad ženama. Ono je praksa, ne samo u četiri zida gdje važe zakoni bezakonja, već i u javnom govoru kada ovdje pjesnik koji opjevava svoju majku, izvrgava ženu koja je majka najogavnijim uvredama ili u sada nepostojećem listu, opet pjesnik, mjesecima tlači žene koje se bave društvenim poslovima. Sve su to sociopatski slučajevi, produkti davno okončane tranzicije koja je uništila vrijednosti emancipacije žene u periodu nakon pobjede nad fašizmom, a u ubrzanom prestrojavanju ka pozicijama moći, novca, uticaja, ne slučajno, ženu kao ljudsko biće, svodi na prava po koeficijentu učešća. Taj ponižavajući javni govor previđa stagnaciju društva, sopstvene vrijednosti - šta je cilj mog boravka na Zemlji - kreacija ili supremacija i profit po svaku cijenu.
Koliko je (i zbog čega) značajno da neke emocije koje nosi „Ekvinocijo“ budu prenijete gledaocu baš danas u vremenu plitkih osjećanja i osiromašenih vrijednosti?
Nikada nije bilo vrijeme bez osjećanja, zapretena su samo. „Ekvinocijo“ budi bol zbog suočavanja sa rastancima i zbog nemoći da se u ljubavi živi slavno, bez žrtava i posljedica. Pozorište je tu da čini ljude svjesnim svih svojih slojeva duhovnosti, intelekta, da ga ohrabri u čuvanju individualnosti, osjećajnosti i pripadanja zajednici. Publika je u teatru država u malom.
Kolika je snaga ohrabrenja koje ljudima daje pozorište?
Teatar je srce grada, srce društva, srce države. U njemu pulsiraju sve teme nas koji hodimo dok trajemo ovdje. Zrcalo u kojem se ogledamo jedni u drugima, slike i zvuci koji naša čula potvrđuju, oplemenjuju, pokreću. U teatru čuvam svoj jezik i učestvujem u igri preko koje civilizacija hiljadama godina bruji priče o sebi.
U impresivno bogatoj karijeri, sarađivali ste sa velikim pozorišnim rediteljskim imenima i domaćim i regionalnim. Kako se tokom procesa nastajanja predstave Vi borite za lik koji treba da pravdate i pred publikom?
Svi su „likovi“ u meni, u nama... Mogu da se borim sa idejom, kako kao Jele da ubijem čovjeka. A Ivu, dragom svom sinu kažem – Ćio si ubit Čovjeka!... i ne dopustim mu. I borila sam se, koštalo me mnogo mučnine, suza… da nađem Jele u sebi koja može, makar po cijenu odbrane djeteta da ubije Nika, njegovog oca. Tako u našem „Ekvinociju“ i Jele umire na kraju. To su situacije zbog kojih treba razumjeti koliko je gluma ozbiljan, naporan rad. Traži veliku podršku, uslove za pristojan život, traži etablirani društveni konsenzus da glumica, glumac, svojim činjenjem na sceni žrtvuje često mnogo najdragocjenih sopstvenih emocija, mnogo toga u porodici, oko sebe, da bi učinio da događaj koji se odvija na sceni uvjeri publiku o istinitosti sopstvenih doživljaja.
Ima li razlike u vašem teatarskom ukusu dok sjedite u publici i kad ste na sceni?
Sve je moguće uraditi zajedno u teatru. To me i dalje interesuje, samopouzdanje kroz pouzdanje iz iskustva da nas ima mnogo ushićenih stvaranjem. Carstvo je ogromno sjajnih kreativnih ljudi sa kojima sam imala priliku da radim i sa kojima se nadam da ću raditi. Kako je ovo praznični broj vašeg lista, reći ću da u nas nema dovoljno svijesti, nedovoljno se o tome govori, kakav je to blistav kapital kreativnog dara i sposobnosti koji Crnu Goru čini prepoznatljivom i izuzetnom.
„Ekvinocija“ aktuelnim čini i otvaranje teme odlaska mladih ljudi sa ovih prostora? Kakav je Vaš stav prema tome? Šta ste, zappravo, na ovu temu rekli svojoj djeci?
Život bi trebalo da bude kreacija. Ne poznajem svoje dijete zato što sam ga rodila, već ga upoznajem tokom cijelog života. Želim da budu slobodni od mene i od mojih ideja o njima. Jedno je već čovjek u kojeg se uzdam i po čijim se potrebama i ciljevima odnosim kako bih željela da moje u suodnosima drugi poštuju. Ako ovdje ne može da realizuje svoje potrebe i ciljeve, treba da traži mjesto gdje može. Sve smo učinili, mnogi roditelji sa mnogo djece, da oni postanu svoji slobodni ljudi. Posao je odgovoran da učinimo da nam djeca ne tragaju za bilo kakvim poslovima u Americi zato što vrijeme leti, a oni znaju da je život jedan i vrijedan. Nemaju kada da čekaju da li će ih i ko pomilovati po glavi ili bagatelisati njihov dar, trud i sposobnosti koje zahtijevaju mnogo više vizija za budućnost.
Rosanda Mučalica
Izvor: Pobjeda