Jedan od najprovokativnijih i najnagrađivanijih reditelja u regionu vratio je na budvansku scenu velikog španskog pjesnika čije je mjesto, kako je zapisao, neosporno u cjelokupnoj evropskoj i svjetskoj pjesničkoj tradiciji. Poslije 20 godina od festivalske produkcije „Jerma”, u režiji Ljuboslava Majere, sa „Krvavim svadbama“ ponovo smo prisustvovali jednom teatru poezije, a zanimljivo je da je u obje predstave jednu od glavnih uloga odigrala Varja Đukić, prvakinja Crnogorskog narodnog pozorišta, i jedna od najmarkantnijih glumica u regionu. -Vuk Torbica je po mnogo čemu izuzetan mlad reditelj, koji ima nevjerovatnu idejnost i lakoću otvorenosti za proces i rad sa saradnicima, a pri tom ima i mudrost koja rijetko pripada njegovim godinama. Zaista je bilo jako dobro, ozbiljno i posvećeno raditi s njim - kaže u razgovoru za Pobjedu Varja Đukić.

Kakva je danas pozicija teatra poezije uopšte? Kako ste doživjeli ponovni susret sa Lorkom?

Ima mnogo ljudi, onih koji to znaju ili ne priznaju, kojima je poezija važna u životu, tako da kad u teatru ko posegne za poezijom uvijek ima publiku. Lorka je vrhunska literatura, a za postaviti na scenu traži, kao i svaki sjajni pisac, vrhunsko čitanje, interpretaciju, reditelja koji ima senzibilitet za slojevito i jarko iščitavanje. Igor je napisao divan tekst povodom režije „Krvavih svadbi“. Teatar je total, poezija u tetaru je od njegovih izvora, šta je antika, Šekspir, Gete, Rasin… Lorka. Za mene, i za mene kao glumicu, poezija jeste „govorna faktura“, pa su predstave koje sam morala napraviti bile nad jezikom poezije – „Tebi iz jučerašnje“ Marine Cvetajeve, „Malo o duši“ Šimborske, pa i „Post Scriptum“ je iz poetike Kišove... što mogu u tetaru izvan jezika koji je transičan...?! Lorkina su djela opora poezija, koja se nadvija nad opskurnom faktografijom života žene i muškarca i pomjera pamet. Možda ovako da navedem na ideju kako sam doživjela rad na predstavi „Krvave svadbe“… Reditelj je sa autorskim timom učinio da budemo dobri instrumentalisti koji interpretiraju djelo, partitura raspisana za sve nas i vrlo skladna, tako da je ukupni utisak da je Lorkina poetika geometrijski iscrtana u sjajnoj scenografiji, zvučno glasovno i muzički nadgrađena. Posebno briga o svjetlu čini da se osjetim kao eksponat arhetipskog karaktera. Posebna je i vrijednost glumačke interpretacije za cjelinu, za ansambl igru, za predstavu.

Koliko su danas ljudi spremni da zarad jedne noći ljubavi i strasti založe čitav život, bez obzira na posljedice?

Mislim da se sve odvija kao i uvijek, isto, i da nikada ljudska priroda nije drugačija od kada je svijeta i vijeka. Zašto bi danas bila? Pitanja iskušenja u ljubavi danas se lakše banalizuju, jer je privatnost ugrožena. Ne razumijem šta je noć ljubavi i strasti, ako je avantura, hir, slabost, potreba, što god… uvijek je dovodila u pitanje ljubav, jer se ljubav ne može sagledati kao „noć ljubavi i strasti”. Na djelu je kroz reality strašni konzervativizam, fašizacija ljudskog odnosa koju podstiče trgovina drogom, ljudima, ženama, djecom, pranje novca... ti su medijski programi neka vrste kazne za društvo i ujedno batina kojom se instrumentalizuju različite generacije. To je aopteoza budućem stratištu na kojem je svaka emocija u funkciji crne berze, kreiranja „baze” za tržište, kome-čemu. Tu je i sumnja u iskrenost, sumnja u emotivnost, u funkciji istog tražišta. Da, i danas ljudi rizikuju sve za ljubav. Ili to nije ljubav, već samo „noć strasti”.

U Lorkinim „Krvavim svadbama“ vidimo jedno jako patrijarhalno društvo koje, paradoksalno, održavaju žene i koje opstaje zahvaljujući njima. Metafora tog patrijarhata je upravo Majka, lik koji Vi igrate. Iz čega sve proističe taj paradoks?

Lorkina poetika izvire iz siline njegovog, naravno, ličnog angažmana, a „Krvave svadbe” su snažna drama u kojoj su vidni uvjeti života i smrti. Nije to ništa prolazno, još uvijek postoji takva vrsta patrijarhata ili, uslovno, „tihog matrijarhata” koji poteže konce, što čini i lik Majke koju igram. Ali, ta majka je u toj prisili, prinudi, jer je ostala bez snažnog muškarca u kući, bez muža i starijeg sina koji su ubijeni, a i drugi sin nad čijim životom strepi, takođe treba da ode kad se oženi. Ta stalna prijetnja i strah za život su konstante. I koliko god da kao žene treba uvijek da se osjećamo kao kreatorke i „stvaralice” koje nose život, istovremeno najdublje raspoznajemo mjeru njegove krhkosti. Jer, svijet je predisponiran da se na drugi način, kroz drugačije mehinizme sagledava, ne kroz stvaralačke, kreativne, poetske, metaforičke, nego kroz egzaktne, kroz tržišta i kapital, kroz odmjeravanja snaga takve i takve „muškosti” za koje su parametri posvuda.

Koliko taj patrijarhalni model prepoznajemo i na ovim našim prostorima?

On jeste trenutno i ovdje. Kad govorimo o tome mislim na temu koja je bitna toliko da možda predstavlja onu „crvenu lampicu” koja označava opasnost po jedno društvo. Jer, ovdje mnoge žene koje treba da rode odlaze kod ljekara da provjere pol djeteta, zato što žele da rađaju muškarce. To, jednostavno, pomjera svijest kod normalne osobe, jer meni ne može biti razumljivo ko je muškarac u ovom društvu, koji treba da se rodi prije nego žena, i da li su to uopšte drugi parametri od ovih koje tretiramo u Lorkinoj drami. Jesu li muškarci, koji su isto tako prozvani i isto tako ugroženi imenovanjem da treba da budu nosioci ratničke tradicije, tradicije krvi, ili osvetničke, ili porodične…, u stvari žrtve, ili žene koje trpe.

Kako Vi u „Krvavim svadbama” vidite i taj paradoks što je najtragičniji lik, zapravo, muškarac, a ne žena?

Sin, Vjerenik, je zaista apsolutna žrtva i prethodnih ubistava, ranog gubitka oca kojeg i ne pamti, pa onda i starijeg brata koji je uspomena, autoritet za mladog muškarca, koji je zamijenio nedostajućeg oca… majke koja ga ne pušta zbog strahova. Ona ga „projektuje” u sve porodične obaveze i želje, postaje funkcija i konačno žrtva začaranog kruga. A, njegova je želja da ima ženu, porodicu, nešto od priča o životu da iskusi, jer „čist je kao čaršav na suncu”. Takav odlazi na konju u potjeru za odbjeglim ljubavnicima, tako ga majka šalje u potjeru, jer „opet je kucnuo čas krvi”.

Šta simbolički predstavlja taj gest praštanja?

Poetski zov ima drugu dimenziju, jer je neminovno da se u formama poetike izdignemo iznad mogućnosti. A, naravno, da ih mi zapravo kreiramo. S druge strane, to govori o snazi koja postoji u čovjeku, bez obzira na društvene okolnosti na koje se pozivamo radi pravdanja postupaka. Ali, krv koja kola, vitla, s jedne strane, a društveni zakon koji se mora ispuniti u životu, jeste nekad opozit kao zov prirode ljubavi ugrožene kao rijetka zvijer i norme, ograničenja i nadsurove kazne, zbog toga patimo. Torbica je Lorkinu dramu na samom kraju doveo na oštricu noža, do uskog prolaza izbora - osvetiti se, kazniti ili suočiti se sa besmislom ciklusa osvete i oprostiti. Ma ko mi konačno bili…

Izvor: Pobjeda